Tvoj telefonski poziv

Dugo te nisam čula. Niti vidjela. I to veče, kada si nazvao, nisam htjela s tobom razgovarati. Jer u tuposti mojeg bola, što te više nemam, jednostavno ne mogu podnositi više tu bol. Ne mogu podnositi te isprazne razgovora u kojima te ništa drugo ne pitam nego o površnosti života…bojeći se da ti ne dotaknem ranu. I ne vidim koliko je duboka…jer znam da je. I ne mogu više podnositi tvoju tišinu i ignoriranje svaki put kada ja tebe nazovem. I pitam „Kako si?“. I ne mogu više podnositi svu tvoju ružnoću ljudskosti koja se izlijeva iz tebe van jer znam koliko su unutra lijep. I znam koliko to što te boli vrišti iz tebe van, na takav način. U ovom trenu mog života ja ne mogu više. Ne mogu se više pretvarati. Boli me. Uzimam odmor od toga da sam mama. Uzimam odmor od toga da sam otuđena mama. Da bih preživjela moram ja na svoj respirator. Kojeg nemam. I dišem takva od daha do daha. Od trenutka do trenutka. I tu, između udaha i izdaha, svjesna sam da se to isto dešava i tebi. Znam. Onako majčinski. Kako svaka mama osjeća svoga sina. Dubokom povezanošću. Neraskidivom niti.

To veče, kada si nazvao, nisam mogla biti mama. Već neko vrijeme. I zato se nisam niti htjela javiti. Jer sam prazna i nemam što dati. A mama sam. I moram. Oprosti mi. Samo sam čovjek. I ništa više.

Znam što ti treba, znam kako ti treba…no u ovom trenutku svoga života jednostavno ne mogu. I da…volim te i dalje. Luđački…

Stojim i slušam tišinu između nas. Ne trudim se postavljati pitanja jer ne želim samo odrađivati telefonski poziv pred odlazak u instituciju. Da ti bi ti tata mogao reći da eto dijete ima kontakte s majkom. Odbijam sudjelovati u tom scenariju. Znam da ti moraš. Shvaćam… Prihvaćam. No ja odbijam glumiti u tom filmu. U ovom trenutku svog života ne mogu ti dati više, za tvoje dobro, niti jedan dijelić sebe. Prazna sam. I moram prvo sebi dati da bih tek tada mogla tebi dati. Da preživiš do slijedećeg poštenog udaha. Isto kao i ja…

Sada ne razumiješ…Jer u biti jedino što trebaš je svoju mamu.I ništa drugo te ne zanima. I tako treba i biti. Dijete si. U dječjem svijetu ne smije postojati niti jedna druga misao. Jer bi tada bio u svijetu odraslih. A tu ti nije mjesto.

U ovom času dijeli nas zid šutnje. Tvoje i moje. Jer te ja sada ne mogu nositi. Pa osjećaš da si sam. No znaj da nije tako.

I kad šutim – djelujem. Nevidljivo i nečujno. Vjeruj mi. Čuda se događaju. No samo onima koji se otvore za to. Srcima… U protivnom, prođu pored njih neprimijećeno. Stoga otvori i ti svoje srce…i pusti Svemiru da komunicira…ljubavlju.

Photo by Tomas Anunziata from Pexels