Ljepota puberteta

Gledam sinove kako mi rastu i odrastaju. U pubertetu su. U onom najljepšem dobu i za njih i za nas, roditelje. Zašto najljepšem? Kada su sve faze toliko lijepe, ponaosob… Da stvarno, zašto je pubertet tako lijep? Zato što čujemo našu djecu. Kako? Necenzurirano… što oni stvarno misle o nama. Jer se (o)gledamo u njima kao u svom vlastitom zrcalu. Tko smo i što smo kao roditelji. I što nismo. Kad svodimo račune , „tih 5 minuta do 12“, prije nego što nam djeca postanu. Što? Ljudi?

Promatram ih, sada, kada su u pubertetu. Promatram ih kako razmišljaju i kako se kreću kroz svoj svijet i život. Njihova promišljanja i reakcije govore mi kako doživljavaju prvenstveno sebe u tom svijetu. Vidim svu njihovu ljepotu. I kao roditelj, i kao čovjek, jedino što želim da iskoriste sav svoj potencijal, do maximuma. Da sve svoje talente s kojima su došli na ovaj svijet podare svijetu na dar. No prvo – da ih otkriju. Pa da se onda i usude učiniti to. Podariti sebe svijetu. Na tom putu ja sam im samo vjetar u leđa. Nikako kormilo. Put kojim idu u opisu je njihovog zemaljskog zadatka. Ne mojeg.

I zato smo im mi, u tom određenom trenutku, tako važni. I dragocjeni.

No da bi nas prepoznali kao vjetar u svoja leđa, u tom tako važnom trenutku, i za njih i za nas, potrebne su dvije stvari.

Poštovati to djeteta kao zasebnu individuu. I odnositi se prema njemu onako kako se trebamo odnositi prvo prema sebi. S ljubavlju i poštovanjem.

To kako se odnosimo prema sebi samima – kroz nježnost, mekoću, vjeru, hrabrost, upornost, izdržljivost, podržavanje… ili ne ¬-  čini nas u miru sa samim sobom…ili ne. Pa otuda onda proizlazi i osjećaj poštovanja za nas same…takvi kakvi jesmo. Ili ne. A otuda i onda posljedično proizlazi i poštovanje i za našu djecu. Takva kakva jesu… Ili ne.

I zato je pubertet tako važan za nas roditelje. I za našu djecu. Jer u tom njihovom pubertetu mi otkrivamo sami sebe kakvi smo kao ljudi… pa otuda onda kakvi smo i kao roditelji.

U nekom normalnom svijetu, u nekom normalnom životu, ja bih stajala u tom pubertetu sa svojom djecom. U milijun razgovora, suprotstavljanja i roditeljske brige da li sam ih dobro odgojila. U abnormalnosti našeg otuđenja brojim dane do trenutka kada više ništa pravno neću moći. Jer se sve institucije , koje sam obišla, skrivaju iza te rečenice. Svi sretni da će njihova nemoć ili neznanje time službeno završiti. Pa više neće biti odgovorni.

Meni ne preostaje ništa drugo nego da pokažem svu svoju ljubav i poštovanje koje imam i za sebe i za svoju djecu – pa makar samo u mislima i molitvama. Jer tada ih ljubim, u tom njihovom pubertetu, takve nemoguće kakvi u toj dobi jesu. Sada tehnički propuštam čitav jedan život. Njihov. No ne i intenzitet mojih osjećaja. Ako je to jedino što u ovom času mogu dati – dajem od srca. I s puno ljubavi. To je moj dar svijetu…I Nebu…

Photo by Pexels